Tekst: Saša Lazarić – Tokimed
Nastanak bajonete
Kako bi se bolje razumjela potreba za bajonetom i njen nastanak vratimo se u prošlost, još prije pisane povijesti.
Od nastanka, čovjek se služio raznim oruđem i oružjem kako bi preživio. Jedno od tih je koplje, kojim se služio za lov, obranu, a u budućnosti za osvajanje novih teritorija. Zato u ljudskoj povijesti koplje ima značajnu ulogu, a od trećeg tisućljeća prije Krista steklo je i posebnu ulogu u drevnim borbama.
Vjerojatno su Sumerani (oko 2800. g. prije Krista), prvi koji u borbi koriste zaprege sa životinjskom vučom. U početku su zaprege vukli pripitomljeni magarci, a tek su se u kasnijim stoljećima počele spominjati konjske zaprege. U napadu na Egipat 1600. g. prije Krista, zabilježeno je da su Hiksi koristili konjske zaprege. U sljedećim stoljećima korištenje zaprege se proširilo na Egipat i Mediteran. 1286. g. prije Krista Sirijci pišu da je u redovima vojske Ramzesa II sudjelovalo 3.500 Hetita i savezničkih borbenih zaprega. Početkom prvog tisućljeća, kao novo oružje počele su se koristiti veće i teže zaprege. Poznata je Asirska konjica kao velika sila tada poznatog svijeta.
Pješaštvo je bilo nemoćno u susretu sa konjicom. Takva velika nadmoć zaprežnih vozila dovela je pješadiju na bojnom polju u tešku situaciju. Kako bi svladali zaprege bile su im potrebne „duge ruke“, dakle koplja. Najezda konjice sada se mogla odbiti s linijom vojnika naoružanih s dugim kopljima. Ova situacija nije se promijenila tijekom iduće dvije i pol tisuće godina.
U 17. stoljeću Europsko pješaštvo i dalje ne može naći zamjenu za dugo i lako koplje u borbi protiv konjice. Tada se već u ratovanje uvodi vatreno oružje. Ali rane muškete su bile teške, komplicirane, neprecizne i nepouzdane, dok je samo punjenje bilo dosta zahtjevno. Na punjenje i ponovno pucanje trošilo se puno vremena, a vrijeme koje je prošlo između dva pucnja (oko minute pri punjenju iz barutnice i ne više od 3-4 punjenja u minuti koristeći papir patrone) predugo je trajalo, pa je mušketirima tijekom punjenja bila potrebna zaštita od neprijateljske konjice. Mušketire su zbog toga morali braniti vojnici koji su nosili dugo drveno koplje. Zajedno su djelovali kao formacijski blok, s mušketirima naprijed i vojnicima s kopljem iza njih. Taktika se sastojala od toga da mušketiri ispale zrno iz svojih mušketa, a zatim su se sklonile iza vojnika sa drvenim kopljem, koji bi odbili mogući napad neprijateljske konjice. U međuvremenu su mušketiri napunili svoje muškete. Dakle djelovali su sinkronizirano i međusobno su se štitili. Takva formacija je dobro funkcionirala, ali koplja su bila nevjerojatno duga, nezgrapna i zahtijevala su puno treninga kako bi se mogla dobro koristiti. To je značilo da su vojnici s kopljima u slučaju napada konjice neophodni, ali su besmisleni ako konjica ne napada. Ako su mušketiri bili okruženi s puno koplja, konjica ih je jednostavno zaobišla. Bilo je potrebno rješenje kojim bi se zamijenila kombinacija od dva vojnika (vojnik s mušketom i vojnik s kopljem), s jednim vojnikom koji ima i oružje i koplje.
Bilo je neprimjereno da se vojnika s vatrenim oružjem dodatno opterećuje nošenjem koplja. Ali, bilo je potrebno imati neko oružje kojim bi se vojnik obranio od konjice i kojim bi se borio prsa o prsa kada mu je nestalo streljiva ili kad nije bilo vremena za punjenje muškete. Osim koplja i mušketa u boj se kao sekundarno oružje za samoobranu nosio i mač ili dugi nož. Očito je da su svi elementi već bili prisutni u borbi, samo ih je trebalo dobro iskoristiti. Muškete su same po sebi bile već dovoljno duge, a stavljanjem noža na mušketu dobilo se koplje. Tako je nastala bajoneta.
Porijeklo bajonete
Bajoneta je hladno oružje, prvotno dizajnirano u obliku noža ili bodeža sa svrhom postavljanja na cijev puške ili sličnog oružja.
Smatra se da ime bajoneta proizlazi iz Francuske riječi bayonnette, po Francuskom gradu Bayonne, koji je smješten na jugozapadu Francuske, nedaleko od Španjolske granice. Pretpostavlja se da izvorna Francuska riječ „bayonnette“ u kasnim 1570-im opisuje običan nož, vjerojatno proizveden od Bayonn-skih oružara. Cotgraveov Rječnik iz 1611. opisuje pojam bajoneta kao „vrsta malog džepnog noža“ ili „veliki nož koji se objesiti za pojas“. Isto tako, Pierre Borel je 1655. napisao da se „vrsta dugog noža pod nazivom bayonnett proizvodio u Bayonne-u“, ali ne daje nikakav daljnji opis. Pojam bajoneta za kakvu danas znamo javlja se u referenci 1960., gdje se opisuje kao oštrica na vojnom oružju. Pojedini izvori navode kako je bajoneta otkrivena u Francuskoj ili Španjolskoj. Naime, postoje četiri grada sa imenom Bayonne, od kojih su dva u Španjolskoj. Međutim, samo je jedan od tih gradova poznat po proizvodnji oštrica, a to je južno – francuski grad u Pirinejima. Tvrdnja da je bajoneta nazvana po gradu može se potkrijepit i preko povezanost imena i zemljopisnog položaja (npr. Champagne, pjenušac iz Francuske regije Champagne).
Samo podrijetlo i otkriće bajonete kakvu danas znamo, pomalo je nejasno. Pod otkrićem bajonete navode se dva momenta, koja bi mogla biti povezana.
Prvi moment, onaj ranije datiran, navodi da su bajonetu „izumili“ lovci iz Bayonna, negdje između 1550. i 1580., dok su lovili divlje svinje po Pirinejskom gorju (koje sada dijeli Francusku i Španjolsku). Rane muškete su bile prilično netočne i trebalo je puno vremena kako bi se napunile. Tako su lovci na divlje svinje uz svoju mušketu nosili i mač, bodež, te koplje kao dodatnu zaštitu u slučaju da samo rane metu. Priča ide ovako: Lovac je mušketom samo ranio vepra. Tako ga je samo razbjesnio, te je vepar sa svojim velikim kljovama krenuo na njega. Lovac nije imao vremena za ponovno punjenje muškete, a koplje mu nije bilo pri ruci. Uslijed napete situacije lovac je uzeo svoj dugi nož i gurnuo je njegovu dršku u cijev puške, dočekujući razbjesnjelog vepra s improviziranim kopljem.
Drugi moment, koji bi mogao biti vezan s otkrićem u prvom momentu, datira iz sredine 17. stoljeća gdje su uslijed neregularnih vojnih sukoba ruralne Francuske, seljaci južnog Francuskog gradića Bayonne, nakon što ostali bez baruta i zrna, zabili svoje duge lovačke noževe u cijevi svojih primitivnih mušketa kako bi dobili koplje kojim su se dalje borili. Iz potrebe su stvorili oružje koje će utjecati na zapadnoeuropske vojne taktike sve do početka 20. stoljeća. Druga varijanta tog momenta je ta da je skupina Baskija uslijed proganjanja razbojnika koji su napali njihovo selo, postavili svoje noževe u muškete nakon što im je nestalo baruta.
Oko sto godina kasnije u Menage’s Dictionary iz 1694. i Voltaire’s Henriade zapisano je da su prve bajonete prilagođene po uzoru na noževe streličara iz Bayonna.
Upotreba bajonete
Iako se općenito smatra kako je jurišno oružje , bajoneta je izvorno obrambeno oružje. Pješadija u formaciji od dva ili tri reda različitih visina čini „kvadrat“ formaciju, kojom mogu braniti svoju poziciju od naglog naleta konjice. Duljina bajonete postavljene na mušketu je dovoljna da vojnik koji stoji dosegne čovjeka na konju. Kundak puške se upro o pod, a mušketa se zajedno s bajonetom usmjerila prema naprijed te se tako dobilo “koplje” kojim su se vojnici mogli obraniti od konjice. Bajoneta je došla i kao koristan dodatak ranoj borbenoj taktici. Dok je neprijatelj punio oružje, vojnici su mogli prijeći udaljenost do neprijatelja (raspon od približno 100 m između sukobljenih formacijskih linija), na račun možda samo jednog ili dva navrata paljbe od strane protivnika. Zbog razvoja bajoneta i upotrebe vatrenog oružja na bojištu nije više bilo potrebe za kopljima i helebardama, pa su one do početka 18. stoljeća odbačene od strane većine Europskih vojski.
“Plug” bajoneta
Prva bajoneta je poznata kao „plug“ (čep) bajoneta. U vojnu upotrebu su ih prvi uveli Francuzi, pa tako je francuski historičar Marechal de Puysegur opisao bajonete kao „dvostrano oštrenu oštricu dugu približno 30 cm sa drvenom drškom koja se mogla postaviti u cijev puške“. U Francusku vojsku uvodi se 1647., a kasnije, 14. ožujka 1662. god. su ih kao Francuske zarobljene bajonete uveli i Englezi. Godine 1671. „plug“ bajonete dužila je regimenta Francuskih mušketira, od 1672. do 1674. dužila ih je Engleska dragoon pukovnija te 1685-e korištene su od Kraljevskih mušketira. Imala je oštricom u obliku vrha koplja i dršku oblika dugog konusnog čepa, koji se umetnuo direktno u cijev muškete, privremeno pretvarajući mušketu u koplje. Na dršci se nalazila i barijera koja je sprječavala da bajoneta ne klizne previše u cijev muškete. Bajoneta se izdavala s kožnim tokom, koji su vojnici obično nosili obješenog na svojem opasaču. Ta “plug“ bajoneta bila je djelotvornija od kombinacije mušketira pod zaštitom vojnika s kopljem, a ujedno nije više bilo potrebe za velikim brojem vojnika s kopljem. Bajoneta se postavila na mušketu nakon što se ispucalo zrno i više nije bilo vremena za ponovno punjenje. Očiti nedostatak „plug“ bajonete je to da kad se ona postavi, iz muškete se ne može pucati dok se bajoneta ne ukloni. Funkcija puške time je prestala postojati. Naravno, moglo se pušku ponovno napuniti i pucati nakon uklanjanja bajonete. Međutim, kako je bajoneta bila nataknuta u pušku pomoću svoje drške, nekada se ona zaglavila u cijevi, pa se bajoneta nije mogla skinuti sa puške.
Nedostatak „plug“ bajonete se vidio i u bitci između Engleskih kraljevskih trupa i Škotskih Highlandersa kod Killiecrankie 1689. To je bila jedna od prvih bitaka u kojoj su Englezi mogli testirati „plug“ bajonete. Highlandersi su bili naoružani s dvostrano oštrenim kratkim mačem, bodežom i klasičnim teškim mačem. Zapovjednik Engleske kraljevske trupe bio je General Mackay, čiji su vojnici bili naoružani mušketom i „plug“ bajonetom. Zapovjednik Highlandersa bio je Viscount Claverhouse, koji je slovio kao odličan taktički zapovjednik. Tako je odugovlačio početak bitke, sve dok jako sunce više nije sijalo u oči njegovih vojnika. Tada je naredio direktan napad na protivnika. Highlandersi su dostigli protivnike prije nego što su ovi stigli postaviti svoje bajonete. Ta katastrofa, uzrokovana zakašnjelim postavljanjem bajoneta, natjerala je Engleze da usvoje drukčije bajonete.
“Prsten” bajoneta
Kako bi se riješio nedostatak „plug“ bajonete, provedena su istraživanja i opet su Francuzi bili ti koji su 1669. proizveli djelotvoran dizajn. Pojavio se dizajn u obliku dva modela koja se nataknu na cijev muškete. Prvim modelom se oštrica bajonete uklonila iz cijevi muškete, tako da se moglo pucati s postavljenom bajonetom. Drugim modelom se povećala udaljenost između oštrice i osi cijevi puške, pa se olakšalo punjenje mušketa. Prvi model bila je „prsten“ bajoneta, koja je u biti bila „plug“ bajoneta s dva prstena na njenoj dršci. Pomoću njih se bajoneta postavila s vanjske strane cijevi muškete, kako bi se iz nje moglo pucati, ali punjenje muškete zbog blizine oštrice bilo je otežano. „Prsten“ bajonetu su Francuzi koristili kao probnu bajonetu 11 godina, dakle jako kratko. Problem je bio taj što se u praksi uvidjelo da takav spoj bajonete i puške nije djelotvoran – bajoneta je učestalo padala s cijevi muškete. Drugi model je bila „cijevna“ bajoneta, koja je ubrzo zamijenila prsten bajonetu i koristila se sve do poslije Drugog svjetskog rata.
“Cijevna” bajoneta
„Cijevna“ bajoneta se prvi put pojavljuje oko 1670. u redovima Francuske vojske. Standardni oblik bajonete čini prsten u obliku kratke čelične cijevi dužine 70 – 100 mm, i oštrica koja je zavarena na cijevni prsten pomoću koljena. Cijevni prsten se postavi preko cijevi muškete, tako da se oštrica nalazila ispod osi cijevi. Tako se dobilo dovoljno mjesta kako bi se omogućilo ponovno punjenje i pucanje iz muškete dok je bajoneta postavljena. Bajoneta koja omogućuje nastavak uporabe vatrenog oružja nakon što je ona postavljena ravolucionarizirala je vojnu taktiku. Taj sistem postavljanja bajonete na mušketu izmislio je zapovjednik Jean Martinet, koji je bio inspektor naoružanja u vojsci Luja XIV. Reakcija potpukovnika Maxwell-a iz 25-te pješadijske regimente, premda nesigurnog datuma, poznata je kao: „Maxwell … je naredio svojim ljudima da postave svoje „plug“ bajonete u cijev muškete, misleći da su … (Francuzi) … odlučili riješiti sukob pomoću bajoneta, ali, na njegovo veliko iznenađenje, kada su došli na odgovarajuću udaljenosti, Francuzi su ih obasuli teškom paljbom ….“
Oštrica je bila trokutastog ili kvadratnog poprečnog presjeka, dužine od oko 300 mm pa sve do oko 430 mm, koliko je bilo definirano u pravilima za vrijeme Napoleona. Bajonete sa trostranom oštricom (trokutasti poprečni presjek) su se dizajnirale kako bi bile ekonomičan kompromis između otpornosti na savijanje i količine željeza koji je potreban da bi se proizvela bajoneta. Ovo napominjem jer se razni izvori znaju vezati na Ženevsku konvenciju o humanom ratovanju (Geneva Accords on Humane Warfare) koja je zabranila Prusku bajonetu sa trokutastim poprečnim presjekom oštrice iz 19. stoljeća, jer su se uslijed njenog korištenja nanosile rane “koje su se teško šivale od strane medicinske pomoći, jer se teže zašije rana u obliku trokuta, nego ona duguljastog oblika, pa je zbog toga veća vjerojatnost da će se rana inficiraju “, te je bilo rečeno da je to nehumano. Ta tvrdnja se kosi s kirurgijom. Kirurzi su oduvijek šivali te rane koristeći po potrebi više šavova. Iako se promijenila dužina cijevi puške i kalibar, 43 centimetarske bajonete sa trokutastim poprečnim presjekom su ostale u uporabi od Španjolskog sukcesijskog rata (1701. – 1714.), pa sve do Napoleonskih ratova (1802. – 1815.) i dalje. Slično tom, u Sovjetskom Savezu su oštrice kasnijih bajoneta imale poprečni presjek u obliku križa, što je i dalje zadržalo dobru krutost i smanjila se potrošnja čelika koji je bio potreban za izradu bajonete.
Cijevna bajoneta kao koncept se koristila dosta dugo, a promjene koje su se na njoj izmjenjivale uglavnom se odnose na način osiguranja cijevnog prstena od ispadanja sa cijevi puške. U početku, kako bi se bajoneta bolje postavila na mušketu, 1697. bajoneta je dobila “cik-cak” kanal na prstenu, u koji ulazi nišan na cijevi puške. Neki rani cijevni prsteni su bili opremljeni metalnim dijelom, koji se po principu opruge kačio za nišan puške. Postojalo je još nekoliko varijanti prihvata bajonete tijekom 19. stoljeća, ali to su uglavnom bile prolazne faze. Jedan od najdjelotvornijih metoda fiksiranja bajonete, koji se može naći na bajonetama različitih zemalja tijekom 19. stoljeća, je sistem dodatnog prstena na cijevnom prstenu bajonete, koji se može rotirati i tako fiksirat bajonetu.
Ovaj tip bajoneta obično nemaju svoju dršku, ali su se svejedno smatrale kao hladno oružje koje vojnik nosi na svom boku (kao sablja ili mač).
Mač bajoneta
Ideja o korištenju kratkog mača kao bajonete se javljala s vremena na vrijeme. Konačno, tijekom 19. stoljeća neke su zemlje svoje cijevne bajonete zamijenile bajonetama koje imaju dršku. To su bile mač bajonete koje su se osim postavljanja na pušku mogle koristiti i kao klasični mač. Njihov je početni cilj bio osigurati da strijelci imaju dovoljnu dužinu puške i bajonete (s obzirom da su puške strijelaca bile kraće od musketa, potrebno je imati dužu bajonetu kako bi se postigla ukupna dužina jednaka dužini muskete i bajonete) kada su u redovima s mušketirima, kako bi mogli postići dobru formaciju za obranu od napada konjice. Čak se 1876. cijevna bajoneta Martini-Henry puške produžila kako bi postigla ukupnu dužinu kao i druge Europske vojne puške s svojim bajonetama. Taktika s cijevnom bajonetom i dalje je pružala ozbiljnu prednost u borbi, ali mač bajoneta je postala „objekt želje“. Neke vojske su još uvijek zadržale bajonetu sa oštricom u obliku šiljka.
Vjeruje se da je mač bajonetu prva usvojila pukovnija Britanskih strijelaca oko 1800., sa svojom „Baker“ puškom. Poslije toga mač bajoneta je postala muški vojni nakit. Primjer mač bajonete je i Francuski jatagan iz 1840. sa dvostruko zakrivljenom oštricom dužine 600 mm. Mač bajonete su imale jednostrano ili dvostrano oštrenu oštricu oblika mačete ili kratke sablje, a neke su bile i nazubljene na stražnjoj strani oštrice. Pa tako na primjer, njemački pisac Erich Maria Remarque piše (iako to nije nikada dokazano) da su u Prvom svjetskom ratu francuski vojnici ubijali Njemačke zatvorenike koji su imali nazubljenu oštricu bajonete, jer su pretpostavljali da su se njima koristili za odsijecanje udova savezničkih vojnika. Te su bajonete nosile postrojbe inženjerije kojima je bajonet sa nazubljenom oštricom služila kao alat i dočasnici kojima je takva bajoneta predstavljala znak ranga.
Kada se mač bajoneta postavi na pušku, ona se učinkovito pretvori u koplje pogodno ne samo za zabadanje, nego i za rezanje. Međutim, pucanje iz puške koja ima na sebi takvu bajonetu je izrazito komplicirano. Mač bajoneta je teška te svojom težinom znatno utječe na držanje puške i nišanjanje. Neovisno o tome, mač bajonetu uvijek su hvalili, iako je od vojnika kritizirana kao loša bajoneta. Kako bi se opravdala ova teorija evo svjedočenja Njemačkog pisca Erich Maria Remarque: “ Mač bajoneta je izgubila dosta na važnosti. Sad je u modi krenuti u napad samo s ručnim bombama i ašovima. Rovovski ašov, s naoštrenim rubovima, je lakši i učinkovitiji, služi ne samo za zadavanje udarca, već se njim postižu i velike porezotine sa znatno većom učinkovitošću: kada se njom udari između vrata i ramena, neprijatelja se tada razreže sve do prsa. Dok bajoneta ostaje često zabijena u tijelo neprijatelja, pa mu se mora staviti nogu na trbuh kako bi se bajoneta mogla osloboditi, a u međuvremenu može te netko udariti. Između ostalog ponekad se slomi.”
Nož bajoneta
Uslijed razvitka oružja malog kalibra, veće preciznosti i vatrene moći na znatnoj udaljenosti, te veće pristupačnosti lakšoj municiji, dovodi se u pitanje potreba za bajonetom. Više nije bilo potrebno imati koplje kao zaštitu od konjice, pa je bajoneta od primarno obrambenog oružja postala osobno obrambeno oružje. Potkraj 19. stoljeća vojska je počela zamjenjivati mač bajonetu sa kraćim nož bajonetama, čije je rukovanje lakše. Tako je npr. Britanska vojska nakon mač bajonete za artiljeriju, s jatagan oštricom, 1888. usvojena bajoneta za pušku Lee-Metforda, čija je oštrica bila duga samo 300 mm. Nož bajonete, s drvenom drškom i obično metalnim tokom ubrzo su postale standard koji traje do današnjeg dana. Čak su se u Prvom svjetskom ratu mač bajonete znale skratiti, pa su tako postale nož bajonete.
Većina nož i mač bajoneta ima na gornjoj polovici oštrice žljeb koji je dizajniran kako bi se smanjila težina i povećala krutosti oštrice. Taj žljeb omogućuje i ulaz zraka u ranu koja nastane uslijed uboda bajonetom. Zrak sprječava stvaranje vakuuma unutar rane, pa se bajoneta nakon napada lakše izvuče i manja je mogućnost da će se zaglaviti u rani.
Fiksna bajoneta
Poteškoće oko postavljanja bajoneta u žaru bitke navelo je pojedine vojske na usvajanje fiksne bajonete, odnosno trajno pričvršćene bajonete koje su preklopljene iznad, sa strane ili ispod cijev oružja i kad je to potrebno, mogu se brzo postaviti. Tako je Carska Ruska vojska, što se prenijelo i na Sovjetsku vojsku, koristila fiksne bajonete, s kojima nije bilo potrebno izdavati tok, pa je bajoneta ostala na cijevi puške za sva vremena. Primjer toga je bajoneta za SKS pušku. Ovisno o tome gdje i kada je određena SKS puška proizvedena, može imati trajno pričvršćenu bajonetu s: oštricom u obliku noža (kao Ruska), špic oštricom križnog poprečnog presjeka (kasno Kineska), špic oštricom trokutastog poprečnog presjeka zabranjenom od strane Ženevske konvencije ili se pak može naći bez bajonete.
Budućnost
Iako su se vodile bitke prsa o prsa s bajonetama, većina bitaka se okončala sa mušketama, artiljerijom i konjicom. Preživjeli daju na znanje da, uz sve njihovo glasno hvaljenje o obožavanju borbe s bajonetama, većina vojnika je zapravo nerado sudjelovala u borbi sa bajonetom. Neki zapisi pokazuju da su suprotstavljene vojske, umjesto borbe sa svojim bajonetama, rađe počeli bacati kamenje jedni na druge.
Tijekom Prvog svijetskog rata bajoneta je služila više kao predmet koji se koristio za npr. rezanje kruha, otvaranje konzervi ili miješanje hrane u loncu, dok su se u borbi prsa o prsa rađe koristili drugi predmeti. Za vrijeme Prvog svjetskog rata kao dodatno naoružanje vojnika počeo se koristiti jurišni nož. Manji je i lakši od bajonete, te je njime lakše rukovati u borbi prsa o prsa, pogotovo u borbi unutar rova.
U veljači 1925. Britanski istraživači su počeli sumnjati u tradicionalnu ulogu bajonete. U njihovom izvješću se navodi: „tijekom rata nepobitno je dokazano, a našom sadašnjom obukom u borbi sa bajonetom, je potvrđeno da doseg bajonete više nije glavni faktor … došlo se do zaključka da je oštrica dužine 150 mm dovoljno duga za borbu sa teško odjevenim neprijateljem … U ratu se pokazalo da se upotreba bajonete kao kratke sablje ili bodeža pokazala zanemarivom – stoga se sve više potražuju jurišni noževi. … Dugi široki nož blješti, a kad se postavi na pušku postaje primjetna i na velikoj udaljenosti, blješti čak i na mjesečini, a kada se puca otkriva položaj vojnika.“
Ipak, bajonete su ušle u Drugi svjetski rat gdje su ih sa svojim karabinima koristile sve vojske tog sukoba. Iako su se bajonete rijetko koristile, uvijek postoje izuzetci, pa su npr. japanski vojnici u sukobima na Pacifiku jurišali na neprijatelja sa nataknutim bajonetama, a za ishod su skoro uvijek imali velike gubitke. US bojna 101. Zračne divizije koja je 11. lipnja 1944. svladala njemački obrambeni položaj u Carentan-u (francuski grad u Normandiji), samo s postavljenim bajonetama. Zapovjednik jedinice, Robert George Cole, nagrađen je medaljom časti.
Od Drugog svjetskog rata na dalje, bajoneta sve više postaje sekundarni predmet. Sve više su se počele koristiti automatske puške, pa više nije bilo borbe prsa o prsa, ali još nisu odbačene kao oružje pješaštva i još se uvijek koriste kao dodatak jurišnim puškama. Mnoge zemlje nastavile su razvijati bajonetu kao višenamjensko oružje, koje se po potrebi može postaviti na vatreno oružje. Tako je namjena bajonete koja se koristi zadnjih desetljeća 20. stoljeća, pa čak i u Iraku, strogo utilitarna. Manje su i lakše, veličine i težine kućanskih noževa, razrađenog dizajna, pa tako mogu rezati električne kablove, užad, pa čak i otvarati boce piva. Tako se može navesti primjer AK bajoneta ili Britanska puška L85A2 koja ima višenamjensku bajonetu L3A1, često s tokom od L1A2 koji ima pilu, brusni kamen i sistem za rezanje žice (otvarača za boce, koji se nalazio na ranijim bajonetama, više nema).
Neke zemlje, posebice Izrael i Južna Afrika, su prestale proizvoditi bajonete. Većina ostalih zemalja i dalje projektira i razvija bajonetu kao oružje. Tako su bajonete i danas sastavni dio opreme koju Bundeswehr koristi u domaćim i međunarodnim misijama, a obuka za borbu s bajonetom još je uvijek aktualna u mnogim vojskama. U travanj 2010. Američka vojska je ponovno uvrstila u osnovnu obuku svojih regruta i obuku borbe s bajonetom. Borba se sve više usmjerila na borbu protiv paravojnih snaga. U. S. marinci su s druge strane od nastanka zadržali trening za borbu s bajunetom.
Čak i u 21. stoljeću, kada su kremeni noževi naših predaka zamijenjeni sa visokovrijednim čelikom i bitke se vode u rasponu mjerenom u kilometrima prije nego metrima, bajoneta još uvijek ima svoje mjesto kao oružje gotovo svih vojski na svijetu. Gotovo sve jurišne puške koje se danas proizvode još uvijek imaju predviđen sistem za postavu bajonete.
Sve dok čovjek nosi pušku u boj, sa sobom će više nego vjerojatno nositi i bajonetu.